Странице

среда, 9. новембар 2016.

L'occitane balzam solidarnosti i kako pomoći osnaživanju žena

Ponestaje mi omiljeni balzam za usne, dobijam neke pare i u tom trenutku izlazi mi reklama za L'occitane balzam solidarnosti - bolji trenutak nije mogla da ubode. Saznajem da kupovinom balzama mogu da podržim projekat ekonomskog osnaživanja žena u svetu, a da ujedno, priuštivši kvalitetan proizvod, ugodim i sebi. Pošto mi je veoma stalo do postizanja ravnopravnosti žena (o čemu sam pisala ovde i u gostujećem postu kod drage Di) i mislim da je najlepše kad se spoji lepo i korisno, jedva sam dočekala da odem do njihove radnje.

L'occitane solidarity balm
L'occitane solidarity balm

Ulazim napokon u radnju, ne opažam solidarity balm, te pitam prodavačicu za njega. Ona ga vadi iz neke ladice - balzam nije izložen na vidnom mestu, za šta lično mislim da je zaista šteta - i nudi mi dva ukusa mirisa: ružu i ljubičicu. Tražim tester, kaže da ga nema (opet šteta), ali nudi mi da pomirišem druge proizvode tih mirisnih nota. Iako oba lepo mirišu, odlučujem se za ljubičicu, jer taj miris ređe imam priliku da osetim u kozmetičkim proizvodima.

L'occitane solidarity balm
L'occitane balzam solidarnosti - ljubičica i ruža

Dolazim kući. U prelepo dizajniranoj kvalitetnoj kutiji čeka me izdašnih 20 g balzama. Između poklopca i balzama stoji zaštitni papirić, tako da možete biti sigurni da ga niko pre vas nije dirao. Sam proizvod je veoma gust i prstom se može, uz sav trud, pokupiti vrlo mala količina balzama, tako da je neophodno 2-3 puta ponoviti postupak, što mi je u početku pomalo smetalo, ali sada sam se već navikla. No, uprkos svojoj gustini, balzam se veoma lepo razmazuje po usnama i na njima dugo ostaje, što mi veoma prija, jer volim osećaj klizenja, kad mi usne jedna o drugu ne zapinju. Iako ga ne smatram najboljim balzamom ikada (to je za sada Skizz), veoma je blizu tog počasnog mesta, jer sjajno neguje i smatram da ga vredi imati u svojoj kolekciji kao kvalitetnu kućnu mazalicu sjajnog odnosa cene, količine i kvaliteta. Sastojci se nalaze na poleđini ambalaže, koga interesuje, može ih videti na slici.

L'occitane solidarity balm inci
L'occitane balzam solidarnosti - sastojci 

Evo i nekih nepoetičnih, ali za neke možda korisnih informacija. Cena balzama je 650 dinara. Sav prihod od prodaje (maloprodajna cena minus cena proizvodnje i troškova transporta) ide u Fondation L'occitane - njihovu humanitarnu fondaciju. Na zvaničnom sajtu Fondacije nema podrobnijih informacija o trenutnoj humanitarnoj kampanji, a lokalni sajt je žalosno siromašan informacijama, tako da te pojedinosti za sada ne znam. Uz kupovinu sam dobila karticu lojalnosti, na kojoj se tom kupovinom, s obzirom na to da je humanitarnog karaktera, ne dobijaju bodovi, ali se zato može koristiti pri budućim kupovinama, kao i nekoliko uzoraka. Kartica vam može koristiti samo ako dosta novca ostavite u njihovoj prodavnici (tek na 10000 dinara se dobija poklon), ali ako ste veran kupac, svakako može značiti.



P. S. Trenutno ste u crkveni miš životnoj fazi, a želite da doprinesete boljem položaju žena? Ako ste u Beogradu neke srede između 12 i 4 popodne, možete svratiti do Trga republike i svojim potpisom podržati inicijativu da se 18. maj proglasi danom sećanja na ubijene žene, žrtve nasilja, o čemu više možete pročitati ovde. Naime, u poslednjih 10 godina je skoro 400 (!) žena stradalo u porodičnom nasilju, a takve žrtve kao društvo i kao ljudska bića ne bismo smeli da dopustimo niti preko njih da olako prelazimo, već da učinimo sve što je u našoj moći da se takvi zločini što pre bespogovorno spreče.





уторак, 1. новембар 2016.

Moramo li biti umetnici da bismo pisali?

Pitam se da l' ima smisla
Da delim pisanu reč
Ima li ona vrednosti
Za ikoga, do mene

A da li delo mora biti visokog umetničkog kvaliteta da bi bilo vredno? Potvrdan odgovor je toliko sputavajuć da čak deluje i zarobljavajuće. Barem je tako delovalo na mene, godinama, dok sam se pitala da li je moje pisanje dovoljno dobro da bih ga izlagala očima javnosti. Šta ako doživim neku kritiku? Šta ako mi, nedajbožedalekobilopupupupomerisesmesta, neko kaže da nemam pojma da pišem, da mi je stil očajan i nezanimljiv i da je sve to previše površno? Čak i da niko to ne vidi, sam strah od nedovoljno dobrog doveo je do toga da sam zazirala da pišem čak i za svoju dušu.



Onda sam shvatila - pa šta ako je nečiji (moj) domet ono što bi drugima delovalo lako i kičasto? Sve i da ne umem da izrazim ono što želim ili da nemam bog zna kakve intelektualne kapacitete, to je ono što sam ja. A ja sam takođe i neko ko uživa u pisanju, u stvaranju i žao mi je što su me silnih godina, i pored pohvala malobrojnog pisanija koje sam podelila sa drugima (npr. šaljive pesme u epskom desetercu tokom srednje škole), bezbrojne gluposti sputavale da se više prepustim pisanom stvaralaštvu.

Jedna od stvari koja je negativno uticala jeste opšti stav da su jedino dela visokog umetničkog kvaliteta poželjna, a za sve ostalo je otprilike bolje da ni ne postoji na kugli zemaljskoj. Takvom stavu su posebno doprineli ljudi koji i sami nešto stvaraju i pri tome tripuju umetnost i misle kako su nešto posebno i kako su iznad drugih jer su, jelte, nadareni. Taj lažni elitizam (šta je elitno, osim ako niste vrhunski umetnik, u stvaralaštvu, koje na neki način upražnjava svaki deseti čovek?), koji je u neraskidivoj vezi sa takozvanim umetnicima, takođe me je poprilično odbijao od cele te priče.

Ljudi koji o umetnosti razmišljaju uzdignutih noseva previđaju neke druge aspekte stvaralaštva. Šta je sa iskrenošću i autentičnošću? Šta je sa slobodom? Kapiram ja da je ljudima značajno da se u svojim malim životima osećaju privilegovano i posebno jer su kao umetnici i bogom su dani, ali hajte, molim vas. 

Živelo izražavanje bez granica, bez sputanosti i bez strahova da ćemo ispasti smešni, prosečni, ili pak plitki! Koga uopšte briga za to? Biti svoj - to je važno! Stvarati nešto svoje i novo, makar po cenu skrnavljenja stihovanih formi (loša proza se još nekako i prašta, ali poezija je sveta), tome ja težim, a toplo preporučujem i drugima, jer je osećaj zaista divan.

Možda će se smejati oni koji se razumeju u umetnost, ali neće oni koji se razumeju u život.

P. S. O talentu u kontekstu bojenja više ovde.



субота, 22. октобар 2016.

Sajam knjiga: 5 saveta za kupovinu

Beogradski sajam knjiga svečano se otvara sutra, pa verujem da će vam, osim ukoliko ne gađate plebs parama iz hobija, značiti par smernica iskusnog knjigosajmaša, kako biste u potpunosti iskoristili prednosti održavanja Sajma, koje uključuju i više od viđenosti i lepe pozadine za slikanje. Sve do prošle godine mislila sam da ljudi zapravo znaju kako da od Sajma izvuku najbolje što se tiče kako samog ugođaja tako i odnosa cene i kvaliteta, ali je iskustvo rada za veliki lanac knjižara žalosno raspršilo moja uverenja. Nadam se da oni koji ovo sve uveliko primenjuju neće zameriti na utrošenom vremenu, jer ima ljudi kojima bi ovo moglo koristiti.



1. Željenu knjigu kupite na štandu izdavača - Sajam knjiga je sjajna prilika da i izdavači koji nemaju sopstvene knjižare ponude neke sjajne popuste. Većina izlaže u glavnoj hali, što u krugu, što u prstenu, tako da ih nije teško naći, a zaista se isplati. Na primer, prošle godine (a i prethodnih) Markesove knjige su se kod izdavača mogle kupiti za 600 i 700 dinara, zavisno od naslova. U Vulkanu su koštale barem 1100-1200 dinara. Ljudi su ih kupovali tamo, u Hali 4, iako je štand izdavača lepo bio postavljen u Hali 1, čak su i čokolade uz kupovinu delili.

2.Klasike potražite kod više izdavača - Što se tiče savremenih pisaca, obično nema mnogo izbora - izdavač koji se izbori za prava određuje cenu i to vam je što vam je. Međutim, sa klasicima, kako svetskim (npr. kod nas najpopularniji Tolstojevski) tako i našim (kao što je npr. moj omiljeni Andrić), priča je sasvim drugačija. Recimo, ruku dajem da postoji barem 10 različitih izdanja Malog Princa, a raspon cena je od 100 do preko 1000 dinara, što, priznaćete, nije zanemarljiva razlika.
Omašili su mu prezime, no sigurno je štamparska greška
3.Posetite sprat sa antikvarnim knjigama - Uđete u Halu 4, nađete stepenice i voila, eto vas u svetu antikvarnih knjiga. Štandovi baš i nisu ulickani i ne mame na kupovinu, jer su uglavnom namenjeni onima koji već znaju šta traže i nije im neophodno da knjiga bude nova. Pritom treba imati u vidu da se svi traženi naslovi rasprodaju u prva dva dana Sajma. Zanimljivo je i da na tom spratu ipak možete naći i nove knjige (npr. knjige o Šerloku Holmsu), jer tamo, pored antikvarnica izlaže i nekoliko malih izdavača.

4. Razlikujte Lagunu od Delfija i Vulkani od knjižara Vulkan - Prvo su izdavači, drugo su knjižare koje su oni osnovali i, ma koliko to apsurno zvučalo, prošle godine su se neke akcije i cene uredno razlikovale u Vulkančiću, Vulkan izdavaštvu i knjižarama Vulkan, a moguće da je ista situacija i sa Delfijem i Lagunom. Slikoviti primer: jedna dečija knjiga na Vulkančiću je bila na akciji i koštala oko 300 dinara, a u Vulkanu je bila oko 1000, tako da pre kupovine vredi uporediti cene.

5. Ne idite na sajam u četvrtak - Četvrtak će ove godine biti školski dan, namenjen (ne)organizovanim grupama dece, što sigurno neće doprineti vašem užitku u neometanom razgledanju i kupovini.

Naoružajte se vremenom i voljom, pravac na Sajam i Knjige u ruke.





уторак, 11. октобар 2016.

Kako da kvalitetno patite posle raskida - pesme su nas naučile

Neki kažu život ide dalje. Ali ne i za vas. Puki nastavak sada bezvrednog života (jer on / ona nije tu) nije dorastao vašoj bezgraničnoj ljubavi i sve osim potpune predanosti patnji za vas je ne samo neprihvatljiva već i nemoguća opcija. Da je patnja široko rasprostranjena pojava, pokazuje i veliko interesovanje eminentnih narodnih pevača za ovu temu, kao i težnja da se opevaju što raznovrsniji i bolji načini za upražnjavanje iste. Ukoliko želite da zaista istinski, kvalitetno i dugo (po mogućstvu zauvek) patite, biće mi nadasve drago da vam ukažem na neke od načina i pokušam da vas inspirišem i podstaknem u toj nameri birajući za vas, kao svršeni student jezika našeg nasušnog i književnosti, samo postupke nadahnute pesmama vrhunske vrednosti.

,,Palim zadnju cigaretu, idem u beskraj svoj"


Slika - Ne dopustite da vam lik partnera iščili iz sećanja bespovratno nagrizen zubom vremena, jer je to stranputica ka prestanku tuge i jada. Da biste sprečili tu sramnu pošast, slika vašeg partnera neka vam bude uvek pri ruci, najbolje u ličnoj karti kao Aci Lukasu (ali pazite da vas policija ne nahvata sa tuđom slikom na njoj!) ili je možete držati na stočiću kraj nekog lepog cveta, koji ćete zalivati svojim suzama (a čime drugim), kao Šaban Šaulić narcis beli.
Savet plus: Da biste patnju podigli na viši duhovni nivo i dali joj sakralnu nijansu, zamenite slavsku ikonu slikom svog partnera i molite mu se kao bogu, jer on to i jeste i uvek će za vas to i ostati. Više o tome Mile Kitić u pesmi Zašto baš ti.

Opijanje - Pod ovime ne mislim na 2-3 čašice rakije, možete umesto toga popiti i vodu, jer mu to otprilike dođe isto. Ako pijete, pijte do daske raznovrsna pića sve dok stojite na nogama, a možete nastaviti i ležeći, jer što više pića popijete, to će vaša bol dobijati nove, neslućene srazmere. Da nije tako, ne bi postojao toliki broj pesama na ovu temu. Neke od njih su: Samo pijan mogu da prebolim, Sinoć sam pola kafane popio, Pijem, Nazdravite, drugovi i Kafana na Balkanu. Kao što možete čuti, u nekim pesmama se preferira kafana kao mesto opijanja, tako da svakako isprobajte i tu varijantu.

Dno - Nema u patnji cile-mile, čardak ni na nebu ni na zemlji; ide se i do zemlje i ispod zemlje. Samo spuštanje do dna se priznaje. Ako ne verujete, poslušajte Pao sam na dno i Dotako sam dno života i, što bi se reklo, kašće vam se samo.

Kontakt - Sve ste probali i ne možete dalje sami. U tom slučaju najbolje je da pozovete bivšeg partnera i njemu otvorite svoju napaćenu dušu. Zovite ga uporno i postojano, dok mu se telefon ne usija, jer samo vi znate koliko vam je teško i da bez njega ne možete. Dok vam se partner ne javi, odslušajte pesme Na srcu kvarOkreni moj broj ti živote moj, a ako vam je u komšiluku, možete mu i kucati na vrata kao Šaban Šaulić Kraljici svoga srca.

*** BONUS ***


U troje - I za kraj sam ostavila, ako ništa drugo ne pomogne, ultimativni savet inspirisan interpretacijom pesme Jutro je naše najdraže poetese - Vendi. Vendina krucijalna izmena teksta sve govori, te je svaka dalja interpretacija suvišna i ne bi dorasla njenom liku i delu. Uživajte u izvedbi ovde.




субота, 8. октобар 2016.

Privremeni posao - za i protiv

Privremeni posao - realnost većine pripadnika moje generacije, barem onih koji ne odluče da plaču nad svojom tužnom sudbinom dok im savršeni posao ne pokuca na vrata. To je posao koji smo sposobni da obavljamo dok ne nađemo posao svojih snova - onaj koji najviše odgovara našim afinitetima i kvalitetima, zbog koga ćemo se buditi srećni i radovati se novom radnom danu i za koji ćemo biti adekvatno plaćeni. Međutim, dok se ne ukaže takva prilika, sve su šanse da ćemo raditi nešto drugo, privremeno, što mi, uz svest o dobrim i lošim stranama, deluje kao dobar korak u profesionalnom razvoju. Tokom septembra sam i sama imala prilike da iskusim prednosti i mane privremenog posla, pa se nadam da će moja zapažanja biti korisna svima koji su u sličnoj situaciji.


Za:

1. Iskustvo poslovne atmosfere - posao nije kao škola ili fakultet, te nije baš poželjno da se uspavamo ili da ne odemo taj dan na posao jer bismo radije ispijali kafu u lokalnom kafiću. Odgovornost i posledice su mnogo veće, i na takav režim rada se treba navići. Nije zato zgoreg na privremenom poslu steći dozu profesionalizma, koja će nam značiti kad nađemo posao po svojoj meri.

2. Razvoj veština - Bilo koji privremeni posao iziskivaće određene veštine i podsticati nas da ih razvijemo, što nam može značiti u budućem radu. Nikada se ne zna kada će nam zatrebati neka od tih veština i zato ne treba odrađivati privremeni posao, već mu se ozbiljno posvetiti i iz njega što više naučiti.

3. Upoznavanje sopstvenih mogućnosti - Tokom rada nam se može desiti da nam neki deo baš ide od ruke, dok nam neki drugi predstavlja poteškoću. Uz malo obraćanja pažnje i razmišljanja uočićemo svoje slabosti i snage i, shodno tome, biraćemo posao koji je najviše u skladu sa našim snagama i afinitetima, ali pritom bivajući sveni svojih slabosti i radeći na njima.

4. Promena afiniteta - Jedna od najboljih stvari koja nam se može desiti jeste da se potpuno zaljubimo u privremeni posao i poželimo da nastavimo da se bavimo njime. Mislim da je dobro ne držati se ciljeva po svaku cenu, već dopustiti životu da nas provede putevima kojima nismo ni slutili da ćemo koraknuti.

5. Nova poznanstva - Sva je prilika da ćete svoj privremeni posao obavljati sa drugim živim bićima, sa kojima ćete moći i da prozborite po koju tokom pauze. Sve i da ne ostanete u kontaktu nakon toga, može se desiti da vam samo to poznanstvo nekada u životu bude značajno.


Protiv:

1. Neispunjenost - Velika je verovatnoća da, čak i da taj posao obavljate veoma dobro, nećete osećati potpunu ispunjenost i unutrašnje zadovoljstvo baveći se time. Ko je iskusio bavljenje onime što istinski voli i što oseća kao poziv, zna kakav je to osećaj i da bilo šta drugo može biti čak i super, ali da to super nije ništa u poređenju sa sveprožimajućim osećajem sreće kada se bavimo onime što volimo.

2. Nedovoljno dobar učinak - Ukoliko privremeni posao odstupa od naših sklonosti i snaga, velika je šansa da naš učinak ne bude toliko dobar koliko bismo od sebe to očekivali i želeli. U tom slučaju, osim činjenice da ne radimo ono što volimo imamo i frustraciju zbog loših performansa, što je  sve skupa ubistvena kombinacija za psihu i samopouzdanje.

3. Skretanje sa karijernog puta - Ovo je privremeno, dok ne nađem nešto bolje. No, to bolje, upavši u mašinu privremenog posla, sa sve manjom posvećenošću tražite. Zavedeni jednostavnim i monotonim plesom rutine, o promeni razmišljate sve ređe, i sve manje (ako i uopšte) činite koraka da do nje dođe. Ovu opasnost bih najviše istakla, jer je prelako upasti u njenu zamku, a jako je teško izbaviti se iz nje.


Moje iskustvo

Prethodnog meseca imala sam prilike da radim u kompaniji koja se bavi prodajom telekomunikacionih usluga. Tokom tih mesec dana moj posao je bio da pozivam ljude, razgovaram sa njima i (pokušam) da im prodam uslugu koja najviše odgovara njihovim potrebama. Ono što mi je dobro išlo jeste razgovaranje s ljudima - slušanje o njihovim potrebama i rešavanje problema. Međutim, od priče se ne živi, i tu dolazimo do dela u kom sam, blago rečeno, potpuno podbacila - telefonska prodaja. Iako sam poslu pristupila ozbiljno, moji rezultati su bili, blago rečeno, katastrofalni.

No, i pored svog potpunog fijaska u ubeđivanju ljudi, ovo iskustvo mi je bilo korisno i značajno. Prvi put u životu sam imala posao u firmi i iskusila tu atmosferu, što mi može samo pomoći u kasnijem radu. Tom prilikom sam upoznala i neke nove ljude, što mi je, kao nekom ko smatra da se od svakoga može nešto naučiti, bilo i prijatno i korisno za lični razvoj. Pomoglo je i to što je u firmi vladala prijatna, korektna i podržavajuća atmosfera, što je činilo podnošljivijim dane u kojima sam se osećala loše zbog nedovoljno dobrih postignuća. Ni samo podbacivanje u prodaji ne gledam kao na nešto loše, jer sam u celom procesu naučila dosta o sebi i svojim sposobnostima


Kakva su vaša iskustva sa privremenim poslovima?




понедељак, 5. септембар 2016.

Bojanka za odrasle - iziskuje li talenat

Podstaknuta ovim tekstom, naizgled nemotivisanom kupovinom flomastera i naprasnom inspiracijom da bojim, uronih u avanturu nesputanog igranja bojama u tzv. odraslom životnom razdoblju.

Za bojanke za odrasle čula sam kada su se pojavile kod nas i tada su me zaintrigirale, ali cena i nedostatak tzv. talenta za bojenje su me držali podalje od njih. Nakon razmišljanja o talentima poslušala sam svoj instinkt i sada uživam u slobodi bojenja.



Prvo sam preispitala pojam talenta za bojenje. Kao mala nisam ispunjavala nametnute kriterijume lepog bojenja - nisam bojila skladnim bojama, ujednačenim pokretima, čvrsto se držeći zadatih okvira. Da li to znači da ja bojim ružno i da zbog toga to ne treba da radim?

Naravno da ne. Sve i da bojim najgrđe na svetu i da nemam ni trunke onoga što se smatra talentom, to ne treba mene, kao ni bilo koga drugog da sprečava u izrazu. Štaviše, za mene je imanje ili nemanje talenta potpuno ništavno i smatram da mu se, pogotovo u našoj sredini, pridaje previše pažnje, pa se tako ljudi bave samo onime za šta su talentovani, iako bi možda uživali i u onome za šta nemaju talenta. Međutim, ljudi su od toga digli ruke u mladosti, jer, eto, to se tako, bez talenta, ne radi.


Ne dozvolite da vas nedostatak talenta niti bilo šta drugo ograničava u nesputanom izrazu, već uživajte u kršenju besmislenih pravila, pomeranju granica i izlaska iz zone komfora. Upuštanje u bojenje može biti samo početak za divne promene i lični napredak.


Zato bojite, bez predrasuda, i bez uklapanja u ono što je poželjno i ispravno, već u skladu sa onime što vama kao jedinstvenoj i neponovljivoj ličnosti prija i odgovara.


Sigurno će vam se svideti :)

P. S, Besplatne praznične bojanke možete skinuti ovde.








недеља, 29. мај 2016.

Ain't your mama и равноправност жена

Не улазећи у уметничку вредност ове песме, осврнула бих се на важност поруке коју нам она шаље – да жени није дужна да се у брачној и/или емотивној заједници сама бави кућним пословима. Ово је посебно важно на нашим просторима, где се, чак и сада када су оба партнера запослена и самим тим подједнако заузета,одржавање домаћинства и васпитавање деце неравномерно распоређују, те се подразумева да је жена задужена то да обави, док мушкарац евентуално може да се смилује и да јој понекад помогне. Част изузецима.

ruza, rose


Суштинска неједнакост жена присутна је, у мањој или већој мери, у свим деловима света, а предвиђа се да ће се потпуна равноправност постићи тек за преко 100 година, што звучи заиста поражавајуће. Иако је много учињено, има још доста да се ради и у том смислу чврсто верујем да је сваки напор који уложимо у подизању свести о положају жена и непристајање на неравноправан третман (нпр. при прослави чувеног Осмог марта, о чему сам писала овде) мали али значајан и неопходан корак напред ка пуној једнакости.

У том смислу сматрам ову песму веома значајном, јер се обраћа великој групи људи и на једноставан, неоптерећујућ и забаван начин им јасно преноси суштину. Неки јој могу замерити тривијалност и неозбиљност, што је раније генерално била и моја грешка, али чувши мишљење да је некад зарад вишег циља потребно и тако нешто да би се допрло до ширих слојева друштва (јер нису пријемчиви за сложеније форме), благонаклоно и са симпатијама гледам на такве подухвате.

Заблуде да су данас мушкарци и жене у истом положају у сваком аспекту живота треба демистификовати кад год је могуће, макар вас други сматрали окорелом феминисткињом или феминистом. Таквима ће вас сматрати или људи ограничених капацитета, они којима равноправност не одговара или неки што само лажу друге (и себе) да су модерни. То су сви они којима не смета чињеница да се неће гледати благонаклоно на девојчицу која би у школи играла фудбал уместо да прескаче вијачу и којима је страшније да жена буде пијана, да пуши и пљује по улици него да исто то ради мушкарац (радња је сама по себи грозна или не и то не зависи од пола особе која је врши).

Примера је, нажалост, много, а на нама је да их будемо свесни и да се сходно својим могућностима боримо за промене. Поред повремених разговора с пријатељима и покушаја подизања свести недовољно освешћених и неистомишљеника, и ово је мој скромни допринос. Овом приликом позивам све који су отворили текст и истрајно дошли до краја да и сами ураде нешто добро за побољшање положаја жена, јер је чак и најмања разлика разлика.



недеља, 22. мај 2016.

Хор бечких дечака – утисци са наступа


Хор бечких дечака – оличење полумиленијумске традиције и културе која одолева зубу времена. Њихов наступ у Србији значајан је за нашу сиромашну уметничку понуду, а велико интересовање за догађај, како желим да верујем, знак да није баш свима у Србији укус на ниске гране пао. У квалитет, у који нисам сумњала, уверила сам се синоћ заједно са дупке пуном салом Сава центра. 


Цео наступ био је оличење врхунске професионалности, класике додирнуте модерношћу и хармоније звука. На једноставно и елегантно уређеној бини 23 дечака су нас, инспирисана Жилом Верном, уз помоћ диригента Луиза Ђи Годоја повела на осамдесетоминутно музичко путовање око света. Током регуларног дела програма обишли смо Француску, Италију, Арабију, Индију, Кину, Јапан, САД (чини ми се да су оне добиле најслабији аплауз) и Исланд, уз незаобилазни излет у Бечу.  Милина је било препустити се мелодијама различитих народа и доба и уживати у њиховом савршеном извођењу.

Задивили су ме њихова увежбаност и усаглашеност и певање које не звучи ни мушки ни женски ни сасвим дечије – већ баш анђеоски, ма колико тај епитет некоме патетично и отрцано звучао. Током целог путовања осећала сам склад и потпуно одсуство досаде и замора и наступ сам испратила са пуном пажњом, имајући утисак да бих тако могла да их слушам, што би се рекло, до прекосутра.


Врхунац одушевљења у сали наступио је када су нам, након званичног дела програма, пренели свој доживљај Србије песмом Нишка бања. Одабравши песму која звучи изворно и обрадивши је хорски, направили су пун погодак. Стварно је велика част да један овакав састав уложи време и труд у учење српске песме. После тога су добили убедљиво најјачи и најдужи аплауз од публике коју су подигли на ноге. Песму касније концерт је био готов, а ја сам са њега отишла са жељом да их још који пут уживо одслушам.