Странице

уторак, 1. новембар 2016.

Moramo li biti umetnici da bismo pisali?

Pitam se da l' ima smisla
Da delim pisanu reč
Ima li ona vrednosti
Za ikoga, do mene

A da li delo mora biti visokog umetničkog kvaliteta da bi bilo vredno? Potvrdan odgovor je toliko sputavajuć da čak deluje i zarobljavajuće. Barem je tako delovalo na mene, godinama, dok sam se pitala da li je moje pisanje dovoljno dobro da bih ga izlagala očima javnosti. Šta ako doživim neku kritiku? Šta ako mi, nedajbožedalekobilopupupupomerisesmesta, neko kaže da nemam pojma da pišem, da mi je stil očajan i nezanimljiv i da je sve to previše površno? Čak i da niko to ne vidi, sam strah od nedovoljno dobrog doveo je do toga da sam zazirala da pišem čak i za svoju dušu.



Onda sam shvatila - pa šta ako je nečiji (moj) domet ono što bi drugima delovalo lako i kičasto? Sve i da ne umem da izrazim ono što želim ili da nemam bog zna kakve intelektualne kapacitete, to je ono što sam ja. A ja sam takođe i neko ko uživa u pisanju, u stvaranju i žao mi je što su me silnih godina, i pored pohvala malobrojnog pisanija koje sam podelila sa drugima (npr. šaljive pesme u epskom desetercu tokom srednje škole), bezbrojne gluposti sputavale da se više prepustim pisanom stvaralaštvu.

Jedna od stvari koja je negativno uticala jeste opšti stav da su jedino dela visokog umetničkog kvaliteta poželjna, a za sve ostalo je otprilike bolje da ni ne postoji na kugli zemaljskoj. Takvom stavu su posebno doprineli ljudi koji i sami nešto stvaraju i pri tome tripuju umetnost i misle kako su nešto posebno i kako su iznad drugih jer su, jelte, nadareni. Taj lažni elitizam (šta je elitno, osim ako niste vrhunski umetnik, u stvaralaštvu, koje na neki način upražnjava svaki deseti čovek?), koji je u neraskidivoj vezi sa takozvanim umetnicima, takođe me je poprilično odbijao od cele te priče.

Ljudi koji o umetnosti razmišljaju uzdignutih noseva previđaju neke druge aspekte stvaralaštva. Šta je sa iskrenošću i autentičnošću? Šta je sa slobodom? Kapiram ja da je ljudima značajno da se u svojim malim životima osećaju privilegovano i posebno jer su kao umetnici i bogom su dani, ali hajte, molim vas. 

Živelo izražavanje bez granica, bez sputanosti i bez strahova da ćemo ispasti smešni, prosečni, ili pak plitki! Koga uopšte briga za to? Biti svoj - to je važno! Stvarati nešto svoje i novo, makar po cenu skrnavljenja stihovanih formi (loša proza se još nekako i prašta, ali poezija je sveta), tome ja težim, a toplo preporučujem i drugima, jer je osećaj zaista divan.

Možda će se smejati oni koji se razumeju u umetnost, ali neće oni koji se razumeju u život.

P. S. O talentu u kontekstu bojenja više ovde.



2 коментара: